Pitamo se što znamo o duši. Čitali smo da je to savršeno postojanje koje dolazi s viših nivoa te da smo zapravo inkarnacija duše u fizičkom tijelu. Naravno, nije nam jasno zašto se duša gotovo beskonačno inkarnira. Od čega se čisti savršeno biće i što ju veže za materijalni plan? Znači li to da ipak nije tako savršena? Možda uopće nije s viših planova. Možda dolazi s nižih planova u procesu evolucije. Što ako joj je fizičko tijelo (npr. čovjeka) uvjet opstanka na materijalnom planu na kojem mora postojati kako bi stekla iskustva kojima evoluira? U protivnom, veza savršene duše s nesavršenim tijelom na materijalnom planu sliči zatvorskoj kazni. Možda je pala s viših nivoa pa to znači da nije baš savršena, a očito i viši nivoi u tom slučaju donose neugodna iskustva koja mogu uzrokovati pad.
A što ako smo mi ljudi naprosto napravljeni od energije različitih densiteta te ako duša s nama ulazi u simbiozu kako bi dobila naše tijelo kao sredstvo stjecanja iskustava i kao vozilo po materijalnom planu? Donosi li duša puno problema koje rješavamo za nju? To bi značilo da nije savršena i da smo mi bitni za njen razvoj.
Što mi dobivamo tom simbiozom? Znanje od duše. Pospješuje li to čovjekovu evoluciju? Ako čovjek evoluira, prilično je besmisleno uložiti toliki trud u proces koji ima konačan završetak nakon prosječno 80 godina. Dolazimo do pitanja koje je najveća enigma – što se onda dešava nakon naše smrti? Duša ide svojim putem. Što se događa s našom energijom, mislima, emocijama i iskustvom? To bi značilo da mi nastavljamo živjeti. Znači li to da čovjek nakon fizičke smrti postaje entitet? Vrijedi li to za sve ljude ili samo za one koji imaju energiju potrebnu za opstanak?
Postoji mogućnost da je duša savršena i da dolazi po zadatku. Ali što ona radi? Pogledajmo ratove, glad i druge katastofe na Zemlji – zašto se događaju? Vraćamo se opet na pitanje znači li to da duše nisu savršene ili su one samo promatrači, a čovjek je kreator? Ako je čovjek kreator, znači da se snalazimo kako znamo, a duše samo promatraju i, možda, evidentiraju.
Ili ipak postoje duše na različitim nivoima u procesu evolucije – jedne u rastu, jedne u padu. Jedne odmažu, druge pomažu, a konačni plan je da sva bića na Zemlji proživljavaju iskustva koja će ih podići ili spustiti, možda i uništiti.
Može li duša umrijeti? Radi li se tu o entropiji ili uništenju od loših uvjeta u okolini? Ili samouništenju?
Na spiritističkim seansama zna biti neugodnih iskustava, ali zna biti i odličnih iskustava. Je li uopće moguće komunicirati s dušama? Ili ovisi o mediju s kime komunicira na seansi?
Zaključak: Više je pitanja nego odgovora. Mogu donijeti privremenu odluku kojom prihvaćam ideju da duše postoje na različitim stupnjevima razvoja te da je čovjek odvojen od postojanja, s obzirom da ima dobar i loš utjecaj na svoju okolinu i svoj život. Interakcija duše i čovjeka je moguća opcija. Razmišljanje će mi dalje otvarati mogućnosti…
