Razmišljanje je zabavno – dovodi nas do spoznaja, zaokuplja nas, a ponekad uvede naš mozak u petlju pa se danima igramo hipotezama. Misli pritom lete i, kako kažu, samo nebo je granica. Ali granice zapravo nema.
Razmišljajmo o duhovnosti. Kako bi to mogli, moramo prikupljati informacije, bilo da se radi o čitanju, predavanjima, razgovoru ili tečajevima. Bitno je i osobno iskustvo. Tehnike treba isprobavati i rezultate treba analizirati. Zatim dolazi na red razmišljanje. Treba objediniti teoriju i praksu, postavljati pitanja i rješavati dileme. Ne bi trebali pristupiti po sistemu – sve je jasno i nema se više ništa za naučiti.
Simptomatično je da se razmišljanjem pojavljuje sve više pitanja. Što bi značilo da porastom znanja raste neznanje. Ali zapravo nije tako. Porastom znanja ostavljamo iza sebe riješenu materiju, a otvaramo se novim područjima. Ako nemamo pitanja, znači da samo arhiviramo informacije bez komentara. To je zona dogme po sistemu „meni su rekli“. Treba zauzeti stav „postoji mogućnost da stvar stoje tako i tako“ te istraživati opcije. Duhovnost nije empirijski dokazana. Sve nedokazano je hipoteza. I točno tu počinje ljepota logike i sanjarenja.
Što je duhovnost?
Prvo pitanje koje si moramo postaviti jest: što je duhovnost? Je li to možda življenje normalnog života na način da budete što bolja osoba? Tu se naravno pojavljuje dilema – što znači biti bolja osoba? Kako uspjeti biti pozitivan, nesebičan, samostalan te neovisan o stvarima, ljudima i događajima? Gdje je granica prihvaćanja i neprihvaćanja? Kako se zaštititi od okoline koja može biti zlonamjerna ili naprosto predatorska i nemarna?
Postoji opcija u kojoj duhovnost traži odricanje, npr. odvajanje od materijalnih ovisnosti i uspjeha – u slučaju kad postavimo hipotezu da je materijalno suprotno duhovnom. Tada bi to značilo da se moramo izložiti asketizmu, celibatu i sl. Međutim, ako je Zemlja prekrasna, ako je naš život interesantan i pun izazova, iskustava i avanture, prijateljstva, ljubavi… kako se toga odreći? Treba li se toga odreći? Zašto ne bi osobni život nadopunili nečim uzvišenim što bi, recimo, nazvali duhovnost?
To znači da bi duhovnost označavala dobar život s kojim smo zadovoljni. Život koji je nadopunjen osvještavanjem drugih dimenzija na kojima bi također našli zadovoljstvo. Iz tog bi mogli zaključiti da je duhovnost put zadovoljstva. Tada možemo fokus staviti na sve što nam je dobro u životu i krenuti dalje prema otkrivanju novog dobrog u sebi i oko sebe. Sreća će otjerati nesreću.
Zašto onda trošiti toliko vremena na beskonačan i cjeloživotni rad na sebi, na vječno oslobađanje od loših energija, blokada, loše sudbine, loših razmišljanja i patnje? Ili je takva duhovnost samo za one kojima je loše u svakom pogledu i ne znaju izaći iz tog modela? Svi imamo emocije koje stalno treba pročiščavati. Ili naprosto samo trebamo koristiti mozak i odabrati fokus na naš dobar dio: ljubav, milosrđe i empatiju, a loše emocije staviti pod kontrolu. Traume prozvati iskustvima.
Ili sve to nismo u stanju napraviti pa stalno manifestiramo loše, što bi značilo da smo loši sami po sebi i ne želimo se mijenjati. To završava pričom da to možda uopće nije duhovnost nego samo loša uvertira. Ako je tako, ispada da je duhovnost namijenjena samo za odabrane.
Možda je bolje odreći se tako tužne teorije u današnje vrijeme kada je čovjek uistinu inteligentno biće. Vraćamo se teoriji u kojoj koristimo mozak, prebacujemo fokus na dobra razmišljanja i osjećanja te emitiramo kvalitetnu energiju. Svi emitiramo mentalne i emotivne energije. Na kraju ispada da se samo trebamo zapitati kako emitirati što više energije i što bolje energije za sebe i za druge, za kompletnu okolinu, za Zemlju i za Kozmos. Tu je vježba ključna!
Duhovnost je davanje, milosrđe, empatija i zračenje koje možemo uvježbati. No postoje ljudi koji ne razmišljaju o duhovnosti niti vježbaju. Oni naprosto postoje i odlični su ljudi. Razlikuju dobro od zla što ih čini humanima, humanitarnima i empatima koji stvaraju najbolje što mogu. Jesu li oni duhovni ili neduhovni? Ili su naprosto na odličnoj razini – nelimitirani apozicijama, očekivanjima i pravilima? Možda su sami po sebi mjerilo kvalitete, oslobođeni od duhovnih putovanja, zadovoljni u svojoj koži i ispunjeni filiom. Možda su se rodili s inkorporiranim Božjim zapovijedima. Oni su naprosto čista duhovnost. Ili su možda samo dobri ljudi?
Postoji i teorija duhovnosti kao srednjeg puta – put između dobrih ljudi i osvještenih ljudi koji potenciraju dobro u sebi i drugima. Kako god bilo, ne možemo pobjeći od davanja i interakcije s okolinom. Onda ipak možemo reći da duhovnost znači zasukati rukave, raditi na sebi, učiti, davati, pomagati, vježbati i zračiti. Izgleda da tu ima puno posla.
Zaključak: Do daljnjeg prihvaćam hipotezu da je duhovnost rad na sebi u smislu potenciranja kapaciteta potrebnih za plasman i emitiranje milosrđa, empatije, pozitivnih energija i rad na općoj dobrobiti. Možemo krenuti malim koracima: od jednog dana u tjednu kada ćemo zablistati u svom savršenstvu. Nemojte prestati razmišljati o ovom zato što je tekst gotov. Jer se priča nastavlja…
