Zasigurno ste bili u situaciji da uporno pokušavate sugovorniku nešto objasniti, a on vas uporno ne doživljava, ne sluša ili nešto treće. Zamislite da hrpi djece pokušavate nešto predočiti, prenijeti im neko znanje, iskustvo, a oni su potpuno nezainteresirani za to. A onda se sjetite vaših školskih dana ili jednostavno obratite pažnju na vaš posao…
U životu se susrećemo s različitim stvarima za koje nastojimo pronaći motivaciju: školske obaveze i razne aktivnosti u školi, posao, djeca i vrijeme posvećenosti djeci… što motivira učenika da ispunjava svoje školske obaveze, da uči, izrađuje zadaće i ostalo? Jesmo li motivirani za vlastiti posao i kako to utječe na našu produktivnost? Logično je zaključiti – veća motivacija pridonosi većoj produktivnosti, o kakvoj god aktivnosti se radilo!
No što sve nas može motivirati? Kada govorimo o poslu, velikoj većini ljudi prvi motivacijski faktor je novac. No ne zaboravimo da on nije i jedini. Tu je i zadovoljstvo vrstom posla, povoljni uvjeti rada, ugodna radna okolina itd. Motivacija učeniku u školi može biti u nekim okolnostima također novac (uz bolje ocjene dobije i veći džeparac), može biti i zadovoljstvo roditelja, ali i strah od roditelja („negativna“ motivacija!) Postoji mnogo motivacijskih faktora, nemoguće ih je sve nabrojati jer su povezani i s individualnim pristupom svake osobe. Ovisi li vrsta (ali i stupanj) motivacije o stupnju duhovnosti osobe?
Većina spomenutih motivacijskih faktora (novac, okolina i sl.) pripada u vanjsku ili ekstrinzičnu motivaciju, koja ima za svoj konačni cilj zadovoljavanje ekonomskih i društvenih standarda. Ono što predstavlja potencijalni problem ili nedostatak ove vrste motivacije jest uvjetovanost nekom vrstom nagrade. Osim toga, orijentacija pri bilo kakvoj aktivnosti usmjerena je na postignuće i vlastiti imidž, a ne na sam zadatak i kvalitetu obavljanja istog.
Duhovna osoba u sebi krije drugačiju vrstu motivacije. Njezina motivacija dolazi iznutra i nije uvjetovana materijalnim i socijalnim dobicima koji dolaze izvana. Takva se motivacija i naziva unutarnja ili intrinzična motivacija, jer joj je glavni cilj postizanje unutarnjeg zadovoljstva, koje pak prerasta u opće zadovoljstvo. Američki psiholog Abraham Maslow u svojoj teoriji hijerarhije potreba govori o redoslijedu zadovoljavanja ljudskih potreba, od kojih su prve (najniže u hijerarhiji) fiziološke potrebe (hrana, voda, disanje…), nakon kojih dolaze potrebe za sigurnosti, društvene potrebe, te potrebe za poštovanjem. Najvišu razinu u hijerarhiji čine potrebe za samoostvarenjem, koje predstavljaju ispunjenje vlastitih potencijala i dovode do maksimalnog zadovoljstva. Naravno, hijerarhija znači da se ne može krenuti u realizaciju ispunjenja potreba ako potrebe na razinama ispod nisu zadovoljene (npr. ako fiziološke potrebe nisu zadovoljene, ne možemo ni razmatrati potrebu za sigurnosti!)
Možemo reći da je krajnji cilj unutarnje ili intrinzične motivacije – samoostvarenje, ispunjenje vlastitih potencijala. Maslow je između ostalog i naglašavao kako je ljudska potreba za iskustvom viših vrijednosti urođena, kao i ona za hranjivim tvarima koje dobivamo hranom. Smatrao je da pravednost i odgovornost dolaze ljudima prirodno. Kada je osoba ostvarila sebe odnosno vlastite mogućnosti iskoristila do maksimuma, tada se pronalazi vlastito „ja“, a ujedno se i razrješava dihotomija sebično-nesebično, unutrašnje-vanjsko. Tada cilj pojedinca postaje ujedno i globalni cilj, tada unutarnje osobno zadovoljstvo postaje i opće zadovoljstvo, a vanjski i unutarnji svijet se prožimaju i postaju jedno te isto!
Kako bismo razlučili brisanje tih granica različitosti zamislimo jedan svakodnevni primjer: dijete nas zatraži čokoladicu i mi mu dajemo što je zatražilo. Dijete zatim jede svoju čokoladicu s tolikim uživanjem, svojim malim ručicama je pridržava, dok se ona topi i ostavlja svoje tragove na prstićima i oko malih usta. A dok ga promatramo i mi neopisivo uživamo i proživljavamo osjećaj sreće i zadovoljstva u vlastitom unutrašnjem svijetu. Naši se svjetovi stapaju – želeći zadovoljiti dijete i mi sami smo sretni i zadovoljni. Njegovo uživanje je i naše… Jednostavno rečeno – ne zna se tko od nas dvoje više uživa!
Upravo u ovome leži to brisanje granica sebično-nesebično: mi smo nesebično djetetu omogućili da uživa (dali smo mu čokoladicu), dok s druge strane možemo reći da smo znali koliko ćemo mi sami uživati promatrajući ga, pa smo mu dali čokoladicu, dakle sebičan razlog. Poanta je u tome da smo oboje sretni i zadovoljni, da je sebični cilj ujedno i nesebični.
Stoga i ostali ciljevi u našem životu trebaju biti takvog karaktera, čemu nadasve teži duhovna osoba! Iz unutrašnje motivacije proizlazi želja za vlastitim, ali i općim zadovoljstvom. Ne postoje osobni interesi, oni su ujedno i globalni. Razmišljamo puno šire, širimo granice… i postupajmo pravedno i odgovorno!
